Pred slavu Sveti Aranđel, bio sam u jednoj prodavnici da kupim pivo. Pošto sam imao samo dve prazne flaše, zamolio sam prodavačicu da mi da tri flaše piva, uz napomenu da imam dobre namere u smislu da vratim pozajmljenu flašu.

“Razumem, ali znate kako se kaže”, reče ona, “put do pakla je popločan dobrim namerama.”

“I ja vas razumem”, rekoh, “kao i tu izreku, ali onda ispada da treba da imamo loše namere, pa će onda valjda sve biti u redu.”

P.S. nisam trenutno siguran da li “Sveti” treba velikim ili malim slovom, ali da ne bi ispalo da ne poštujem Sv. Aranđela napisao sam velikim. Ako je greška, videće se ono što je ionako tačno, a to je da mi nije najbolje poznato to pravopisno pravilo. A da sam napisao malim slovom, a treba veliko, ispalo bi da ne poštujem Sv. Aranđela, što nikako nije tačno.

Negde i prodavci sa srednjom školom vrlo mnogo znaju, mudri su i nadasve revnosni. Naime, vrlo su brižljivi u svojoj nameri da svakom kupcu daju baš ono što mu i pripada. A i ne cene ljude samo po tome sa koliko novca raspolažu.

It's bad when human rights and freedom is restricted. So now it's much better. But somehow, some people got a strong desire to tell they are restricted. It was too obvious it was wrong, so they went to psychiatrist.

There were some bad pupils. They were hiding their prejudices from knowledge teachers were transmitting.

But after some time, they found out it is much better to look at them. In fact, teachers themselves didn't take the teachings to seriously.

So it looks like pupils in fact helped them? Now when they don't take the teachings seriously, they feel much plesent. Just no one understood why remmember and tell it. So now it became a game.

But strangely, some people became nervous.

It's all the same. Only the pictures became more fantastic. Or more fatal. We don't sing about flowers anymore. Nor about dignity. Nor pride. Nor glory.

Is it a problem? No.

It's all the same. Even the red color on faces that is not alive.

In fact, looks like it was a bit more alive some time ago.

It’s the age of communications. But no one really understands anyone. At the moment a man ( or women) starts to think what to say and how to say, the communication is not anymore.

The communication is not learnt. It is given to us by birth. What is learnt is language.

Oko 5 sati popodne bio sam u autobusu na liniji Brzi Brod - Ratko Jović. U autobusu je bio i jedan tamnoputi dečak koji je pevao čudne stihove: "Aliluja, alilija, slava Tebje, pokojni duši". Lepo bi mi zvučalo da nije one dve reči na kraju. Inače, stihovi koje sam dosta puta pevao u okviru ruske duhovne muzike.

Sajam knjiga je juče zatvoren. Od Tolstoja samo "Ana Karenjina" i polovan "Rat i mir" (pojedinačno). Od Dostojevskog dosta veći izbor. Ali sam saznao da je "Mrtve duše" napisao Gogolj, a ne Dostojevski.

Ona jedina knjiga koju je Lao Ce napisao se mogla kupiti. Pogledao sam početak, i iznenadio sam se koliko je loše prevedeno.

"Izraziti" umesto "imenovati". Tao se može izraziti, ali ne rečima.

"Ime" samim tim što se ne može imenovati ne postoji.

"Nepostojanje" - koji je uopšte smisao govoriti o nečemu što ne postoji? To više liči na onaj Neronovski princip da sve što postoji treba uništiti da bi se izgradilo nešto novo.


Ovo su ti stihovi po meni neuporedivo bolje prevedeni:

Put kojim se može putovati, nije večni put, Ime koje se može imenovati, nije večno ime.
Bezimeno, izvor je Neba i Zemlje, Imenovano, majka je sviju stvari.

(izvor:  http://sh.wikipedia.org/wiki/Lao_Tzu)